Friday 28 November 2014

http://www.sigurnakuca-beograd.com/kontakt.

Postovani,

obracam vam se kao zrtva takozvanog "porodicnog nasilja", odnosno nasilja od strane srodnika u prvom stepenu srodstva sa kojima delim zakonsko pravo stanovanja u petosobnom stanu u Beogradu.

Za pomoc sam se prvi put obratila u maloletnom uzrastu, moleci za zastitu od onih koji su me podvrgli fizickom, psihickom i seksualnom zlostavljanju takvog intenziteta da je to dovelo i do pokusaja (ili "pokusaja") samoubistva. Umesto pomoci, dobila sam uveravanja tipa: "Oni su nam obecali su da vise nece..." i prinudni povratak medju one od kojih sam bezala cak i po cenu zivota. Bekstvo u smrt je zapravo bio paradoks - uvid u moje licne dnevnike iz tog perioda pokazuje da su neke od povreda koje su mi zlostavljaci nanosili lako mogle imati smrtni ishod.

Nakon sticanja punoletstva i osnova pravnog obrazovanja, a time i uvida u sopstvena ljudska prava, zauvek sam obustavila plakanje pred zaposlenima u drzavnim ustanovama, moljenje i samopovredjivanje, i otpocela sa insistiranjem na primeni zakonskih akata. U periodu od 2001. do 2011. godine obratila sam se svim nadleznima u drzavi - policiji, sudovima, centrima za socijalni rad, zastitniku gradjana. Obracanje je bilo i usmeno i u pisanoj formi, a potkrepljeno medicinskom dokumentacijom: izvestajima iz Urgentnog centra o telesnim povredama, kao i izvestajima Vojnomedicinske akademije o psihickoj patnji kojoj sam bila izlozena ("posttraumatski stresni sindrom", "porodicno nasilje", "predlaze se smestaj u sigurnu kucu" i sl.) .

Vise od deset godina se jedini odgovor nadleznih sastojao u ubiranju finansijskih sredstava za sopstvene licne dohotke. Naime, za dela kao sto su udaranje pesnicama u lice, cupanje pramenova kose iz temena, davljenje, hvatanje za kosu te udaranje glavom o zid, sutiranje u stomak... nasilnicima je svaki put, bez izuzetka, nalagano da uplate novac u budzet RS. Primaoci su bili budzetski korisnici - policija, sudovi, centri za socijalni rad, zastitnik gradjana - dakle, upravo oni kojima sam se obracala radi zastite od nasilja. Novac od nasilnika su ubirali po osnovu "narusavanja javnog reda i mira", sto je, stice se utisak, znacilo da su zbog mojih krvnih podliva i otoka na licu patili stanovnici Srbije koji su bili izlozeni jednom takvom uznemiravajucem prizoru, a ne ja.

Plati (drzavi) pa udri (mene), udri (mene) pa plati (drzavi), i tako iz meseca u mesec, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju... Bila sam poput zrtve trgovine ljudima koju njen vlasnik za odredjenu novcanu nadoknadu iznajmljuje osobama izopacenih seksualnih sklonosti da na njoj izivljavaju svoje sadisticke porive. Cinjenica da je mojim telom trgovala drzava samo je dodatno pogorsavala moj polozaj i otezavala mogucnost izbavljenja. Vremenom, jedinu preostalu sansu za spas od nasilja videla sam u medjunarodnom sudu...

Otprilike 2010 godine otpocela sam prikupljanje dokaznog materijala za tuzbu protiv Republike Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava. Trazila sam uvid u svoje arhivirane zdravstvene kartone, kopije policijskih izvestaja sa intervencija, slala elektronska pisma MUP-u raspitujuci se za dogadjaje za koje je morala podneti krivicna prijava po sluzbenoj duznosti... Svaki takav pokusaj bio je uzaludan. Nakon podnosenja pisanih podnesaka nailazila sam na ignorisanje, a prilikom licnih dolazaka u lokalnu stanicu MUP-a na sprdnju tamo zaposlenih. Situacija se promenila nakon sto sam saznala za postojanje Zakona o dostupnosti informacija od javnog znacaja i mogucnost podnosenja zalbi Poveriocu. Intervencije Poverioca po mojim zalbama naterale su drzavne organe i institucije koji su moje zahteve za dokumentacijom do tada ignorisali, da na njih odgovore. Metode kojma su se sluzili prilikom tih odgovora ilustrovacu primerom Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoc.

Nakon podnosenja mog zahteva za transkripte dva telefonska poziva upucena GZZHMP-u na dan kada sam tesko povredjena od strane nasilnika, Zavod je pristupio falsifikovanju transkripata oba poziva. Iz prvog transkripta su uklonili ono sto nisu zeleli da se u njemu nadje navodeci neistinu da je govor pozivaoca na tom mestu nerazumljiv (audio snimak pokazuje drugacije). U drugom transkriptu su, doduse, ostavlili informaciju da mi je prvobitno bila uskracena medicinska pomoc, ali su iz transkripta uklonili deo snimka koji pokazuje da mi je pomoc uskracena na vulgaran nacin, ulicarskim recnikom neprimerenim predstavnicima drzavne zdravstvene institucije (deo originalnog audio snimka postavljen je na Youtube pod nazivom "Majke ti!"). Znajuci da su transkripti koje su izdali falsifikovani, ponovo sam se obratila GZZHMP zahtevajuci umesto transkripata originalne audio zapise. Iako je po zakonu bio duzan da na njega odgovori, GZZHMP je zahtev ignorisao. Podnela sam zalbu Poveriocu, koji ju je usvojio i nalozio GZZHMP da mi ucini dostupnim audio zapise na osnovu kojih su sacinjeni sporni transkripti...

Fast forward nekoliko meseci (radi suzavanja ionako predugog pisma), zajednickom akcijom MUP-a i pomenutog GZZHMP oduzeta mi je mogucnost da prikupljene dokaze o njihovim protivzakonitim postupcima, krsenju profesionalne etike i falsifikovanju isprava u cilju prikrivanja istih, iznesem pred medjunarodnim sudom.

Razlog je jednomesecno lisenje slobode kome sam bila podvrgnuta, praceno torturom, prinudom da potpisem izjavu u kojoj sebe proglasavam mentalno obolelom osobom i pretnjom trajnim lisenjem poslovne sposobnosti. Nesto vise o tome moze se saznati iz moje molbe za prisustvo sudjenju jednom od nasilnika, koju sam podnela pocetkom ove godine Odgovor na molbu nisam dobila, kada sam dosla na rociste zatekla sam na vratima sudnice rukom ispisanu cedulju da se sudjenje odlaze, a odmah zatim ukinuta je jedina mogucnost informisanja gradjana o terminima sudjenja i toku postupka - ona preko internet portala suda (sadrzaj molbe dostupan je na internetu na adresi: http://nalsvss.blog.rs/)

Sve detalje jednomesecnog "specijalnog drzavnog tretmana" koji je doveo do toga da odustanem od tuzbe protiv RS, ni danas, nakon ri godine, nisam u stanju da iznesem. Razlog je posttraumatski stresni sindrom (dijagnostifikovan na VMA odmah nakon mog pustanja na slobodu) cije sam simptome opisala u pismima nacelniku psihijatrijskog odseka ziriske univerzitetske klinike (sadrzaj pisama takodje je dostupan na gore pomenutoj internet adresi).

Razmatrala sam mogucnost trazenja azila (do trenutka kada sam ucutkana bila sam prikupila sam prilicno obimnu dokumentaciju o teskom krsenju ljudskih prava kome sam bila izlozena), ali su me obeshrabrili vise nego jasni signali iz inostranstva da je Republika Srbija "sigurna zemlja", te su stoga svi zahtevi za azil koji dolaze od strane njenih drzavljana - lazni.

Svaka pomoc ili savet koji ste u mogucnosti da mi pruzite su dobrodosli.

Unapred hvala.

 ****

Email je poslat 28.11.2014.  godine. Iz "Sigurne kuce"  nikada nije stigao odgovor...